Kako sam naveo u updateu na prethodni post s tekstom pisma, izuzetno me iznenadila pažnja koju je pismo privuklo. Uglavnom sam bio u šoku zbog silne pažnje, te se nadao da nisam napisao nešto što će (uz toliku pažnju) izazvati negativne reakcije.

Rano ujutro u nedjelju, 12. veljače 2012., sam čak primio odgovor od Predsjednika. Već samim time moja izvorna želja je ostvarena, a to je da nakon što Predsjedniku iznesem i drugačije mišljenje — ono bude i pročitano. Želim istaknuti da u svemu ovome nema političke obojenosti. Iz poštovanja prema privatnoj korespondenciji, odgovor neću objaviti osim na izričit zahtjev pošiljatelja (dakle Predsjednika).

Osvrnut ću se tek na to da sam izuzetno sretan zbog Predsjednikove otvorenosti prema javnoj diskusiji nasuprot brzom davanju izjave, da sam izuzetno sretan zbog namjere da se detaljno prouče problemi. Postoji i jedna mala negativnost, a to je shvaćanje piratstva kao krađe iz trgovine.

Mišljenja sam kako se radi o postupku koji pokazuje nekulturu i nepoštovanje prema autoru djela, ali ne i kako se radi o postupku usporedivom s krađom iz trgovine.

Predsjednik mi je dobro ukazao da pojedine stvari u mojem pismu nisu točne. Zahvalan sam na tome, kao i na upozorenju da bih trebao prvo pročitati sam izvorni dokument. Primjerice, “three strikes” je u aktualnom ugovoru iz svibnja 2011. izbačen (dok se u leakanom dokumentu iz siječnja 2010. i dalje jasno vidi taj prijedlog jedne od država-autora, SAD-a.)

Nakon detaljnog proučavanja (koliko to moj nepravnički i neekonomistički um može), a iz perspektive kako konzumenta tako i stvaratelja digitalnih sadržaja, i dalje stojim iza toga da je ugovor nastao u štetnom duhu, uz štetne namjere. Iz drafta iz siječnja 2010. vidi se kako samo zahvaljujući upornosti pojedinih država-autora, kao što je Meksiko, ovaj ugovor danas nije još i štetniji.

Piratstvo je, ukupno, negativna pojavnost. Postoje pozitivne strane: učenje koristeći ilegalni softver, širenje malo poznatog autora koji zatim profitira više na koncertima nego da piratstva nema, i slično. Ipak, u ljudskoj svijesti prečesto je danas stav “sve je ok, ja nikome ne škodim ili dijelim s prijateljem”. Nemam ništa protiv dijeljenja s prijateljima! Dapače. No često se to pretvori u bizarne pojavnosti kao što je tvrdnja da je $0.99 ili $1.99 previše platiti za igru.

Dragi prijatelji, ako nije problem platiti za kavu, shvatite da čak i iza male (ali ispolirane) igre zna stajati više mjeseci rada. Da, igra za koju ne želite nagraditi autora s manje od jedne kave ($0.99) ili manje od jednog piva ($1.99) ustvari je vjerojatno plod višemjesečnog rada, i to vjerojatno više od jedne osobe, i to najčešće ne nekoga tko vozi Porsche. Mislim, možete procijeniti po igri da li je izrađena po narudžbi megakorporacije ili kao plod želje za stvaranjem nekoliko malih autora.

No što ACTA ovdje čini? Prvo, shvatimo koliko je ACTA krivo usmjeren sporazum. Ona u isti koš trpa counterfeiting (proizvodnju robe s lažnom robnom markom), piracy (neovlašteno reproduciranje glazbenih, filmskih, književnih i softverskih djela) te patents (sustav za zaštitu izumitelja davanjem monopola na proizvod). Kako ne bih pojašnjavao što je ovdje problem, idemo jednu malu mozgalicu: sjednite i razmislite za sebe koliko je slična prodaja lažne Nike tenisice (koja bi bila tenisica i bez Nike znaka) u usporedbi s kopiranjem pjesme, te koliko su oba primjera slični s proizvodnjom lebdećeg automobila bez izumiteljevog dopuštenja.

Sad kada vidimo da se radi o različitim problemima s potrebom različitih pristupa (a ako se to ne vidi, molim čitatelja da još malo razmisli) — što ACTA čini? Proglašava velik broj stvari kriminalnim – odnosno kaznenim – djelom. Čuli ste možda za pojam “kino rip”? Znate, kad ekipica prošverca kameru u kino, i snimi film iz publike? E, da, ACTA recimo baš to izdvaja kao veliki problem i kriminalno djelo. Zamislite takvu snimku i recite mi da li je tu išta kriminalno osim kvalitete snimke. A osoba koja će otrpiti gledanje takve snimke ili će poslije otići u kino (makar inače ne bi), ili ne bi gledala u kinu iovako ili onako.

Ne radi se o tome da li je počinjena loša, amoralna, nepoštena radnja. Jest. (Kao i odnos prema kupcu kad CD i DVD koštaju 50kn-100kn, no nećemo sad o tome.) Ali proglašavati takve stvari kriminalom u vrijeme kada je se u svijetu (a posebice kod nas) kontinuirano događa stvarni kriminal i korupcija je smiješno. Trebamo li se ugledati na SAD gdje je, kroz regulaciju lobiranja, praktički legalizirana korupcija, ali ljudi bivaju osuđeni na plaćanje $1.920.000 radi nedopuštenog kopiranja 24 pjesme?

Trebam li uopće pričati o tome da je moguće “smjestiti” drugome, čak i printeru, činjenje djela piratizacije? Trebam li pričati o tome da će bilo kakav automatski sustav u principu imati i veliku stopu pozitiva (kao što je mom dobrom prijatelju legalno preuzimanje Ubuntua bilo prepoznavano kao piratizacija)? Trebam li pojašnjavati da ako u kućanstvu imate 10 računala, a jedan izlazni router (i vjerojatno samo 1 IP adresu), nije moguće otkriti koje računalo, a kamoli osoba, je točno počinila djelo?

Uz takve probleme, treba li riskirati da se potpisivanjem ACTAe obvežemo na prilagodbu zakonodavstva na način da vlastite građane proglašavamo kriminalcima zbog nečega gdje niti jedna osoba nije pretučena i ubijena, silovana, maltretirana, pokradena? Kućni pirati su monstrumi koliko su i obični ljudi monstrumi. Kriminalci? To baš nisu.

Pa imamo i indikacija o tome da bi ISPovi pod režimom ACTAe mogli radije podleći cenzuri, a korisnici autocenzuri, kako ne bi riskirali infringement ili kršenje prava.

Bilješke o nekim od ostalih problema pročitajte dolje.

(Mini update: A umjesto da se borimo protiv piratstva na sve moguće načine, prepoznajmo da je kvalitetne hrvatske i “yu” filmove i serije teško pronaći i kupiti. Kao i hrvatske e-bookove. A bogme isto vrijedi i za strane filmove, serije i e-bookove. Što to govori? Usluga, a ne borba. Mrkva, a ne batina.)

Za kraj, osim vezano za piratstvo i slobodu govora, posebno je zanimljiva i druga perspektiva, vezano za generičke lijekove, zamjenske autodijelove, zamjenske boje za printer, i slično. Preporučam tekst Radoslava Dejanovića: ACTA ad acta, objavljen na Monitor.hr, a koji je po mnogočemu i kvalitetnije štivo od mojih naklapanja, za koja mi je najbitnije da su malo potakla raspravu.

Male bilješke o problemima

Bilješke su nastale iz perspektive programera, jer to i jesam.