Nastavak na pismo vezano za ACTA

Kako sam naveo u updateu na prethodni post s tekstom pisma, izuzetno me iznenadila pažnja koju je pismo privuklo. Uglavnom sam bio u šoku zbog silne pažnje, te se nadao da nisam napisao nešto što će (uz toliku pažnju) izazvati negativne reakcije.

Rano ujutro u nedjelju, 12. veljače 2012., sam čak primio odgovor od Predsjednika. Već samim time moja izvorna želja je ostvarena, a to je da nakon što Predsjedniku iznesem i drugačije mišljenje — ono bude i pročitano. Želim istaknuti da u svemu ovome nema političke obojenosti. Iz poštovanja prema privatnoj korespondenciji, odgovor neću objaviti osim na izričit zahtjev pošiljatelja (dakle Predsjednika).

Osvrnut ću se tek na to da sam izuzetno sretan zbog Predsjednikove otvorenosti prema javnoj diskusiji nasuprot brzom davanju izjave, da sam izuzetno sretan zbog namjere da se detaljno prouče problemi. Postoji i jedna mala negativnost, a to je shvaćanje piratstva kao krađe iz trgovine.

Mišljenja sam kako se radi o postupku koji pokazuje nekulturu i nepoštovanje prema autoru djela, ali ne i kako se radi o postupku usporedivom s krađom iz trgovine.

Predsjednik mi je dobro ukazao da pojedine stvari u mojem pismu nisu točne. Zahvalan sam na tome, kao i na upozorenju da bih trebao prvo pročitati sam izvorni dokument. Primjerice, “three strikes” je u aktualnom ugovoru iz svibnja 2011. izbačen (dok se u leakanom dokumentu iz siječnja 2010. i dalje jasno vidi taj prijedlog jedne od država-autora, SAD-a.)

Nakon detaljnog proučavanja (koliko to moj nepravnički i neekonomistički um može), a iz perspektive kako konzumenta tako i stvaratelja digitalnih sadržaja, i dalje stojim iza toga da je ugovor nastao u štetnom duhu, uz štetne namjere. Iz drafta iz siječnja 2010. vidi se kako samo zahvaljujući upornosti pojedinih država-autora, kao što je Meksiko, ovaj ugovor danas nije još i štetniji.

Piratstvo je, ukupno, negativna pojavnost. Postoje pozitivne strane: učenje koristeći ilegalni softver, širenje malo poznatog autora koji zatim profitira više na koncertima nego da piratstva nema, i slično. Ipak, u ljudskoj svijesti prečesto je danas stav “sve je ok, ja nikome ne škodim ili dijelim s prijateljem”. Nemam ništa protiv dijeljenja s prijateljima! Dapače. No često se to pretvori u bizarne pojavnosti kao što je tvrdnja da je $0.99 ili $1.99 previše platiti za igru.

Dragi prijatelji, ako nije problem platiti za kavu, shvatite da čak i iza male (ali ispolirane) igre zna stajati više mjeseci rada. Da, igra za koju ne želite nagraditi autora s manje od jedne kave ($0.99) ili manje od jednog piva ($1.99) ustvari je vjerojatno plod višemjesečnog rada, i to vjerojatno više od jedne osobe, i to najčešće ne nekoga tko vozi Porsche. Mislim, možete procijeniti po igri da li je izrađena po narudžbi megakorporacije ili kao plod želje za stvaranjem nekoliko malih autora.

No što ACTA ovdje čini? Prvo, shvatimo koliko je ACTA krivo usmjeren sporazum. Ona u isti koš trpa counterfeiting (proizvodnju robe s lažnom robnom markom), piracy (neovlašteno reproduciranje glazbenih, filmskih, književnih i softverskih djela) te patents (sustav za zaštitu izumitelja davanjem monopola na proizvod). Kako ne bih pojašnjavao što je ovdje problem, idemo jednu malu mozgalicu: sjednite i razmislite za sebe koliko je slična prodaja lažne Nike tenisice (koja bi bila tenisica i bez Nike znaka) u usporedbi s kopiranjem pjesme, te koliko su oba primjera slični s proizvodnjom lebdećeg automobila bez izumiteljevog dopuštenja.

Sad kada vidimo da se radi o različitim problemima s potrebom različitih pristupa (a ako se to ne vidi, molim čitatelja da još malo razmisli) — što ACTA čini? Proglašava velik broj stvari kriminalnim – odnosno kaznenim – djelom. Čuli ste možda za pojam “kino rip”? Znate, kad ekipica prošverca kameru u kino, i snimi film iz publike? E, da, ACTA recimo baš to izdvaja kao veliki problem i kriminalno djelo. Zamislite takvu snimku i recite mi da li je tu išta kriminalno osim kvalitete snimke. A osoba koja će otrpiti gledanje takve snimke ili će poslije otići u kino (makar inače ne bi), ili ne bi gledala u kinu iovako ili onako.

Ne radi se o tome da li je počinjena loša, amoralna, nepoštena radnja. Jest. (Kao i odnos prema kupcu kad CD i DVD koštaju 50kn-100kn, no nećemo sad o tome.) Ali proglašavati takve stvari kriminalom u vrijeme kada je se u svijetu (a posebice kod nas) kontinuirano događa stvarni kriminal i korupcija je smiješno. Trebamo li se ugledati na SAD gdje je, kroz regulaciju lobiranja, praktički legalizirana korupcija, ali ljudi bivaju osuđeni na plaćanje $1.920.000 radi nedopuštenog kopiranja 24 pjesme?

Trebam li uopće pričati o tome da je moguće “smjestiti” drugome, čak i printeru, činjenje djela piratizacije? Trebam li pričati o tome da će bilo kakav automatski sustav u principu imati i veliku stopu pozitiva (kao što je mom dobrom prijatelju legalno preuzimanje Ubuntua bilo prepoznavano kao piratizacija)? Trebam li pojašnjavati da ako u kućanstvu imate 10 računala, a jedan izlazni router (i vjerojatno samo 1 IP adresu), nije moguće otkriti koje računalo, a kamoli osoba, je točno počinila djelo?

Uz takve probleme, treba li riskirati da se potpisivanjem ACTAe obvežemo na prilagodbu zakonodavstva na način da vlastite građane proglašavamo kriminalcima zbog nečega gdje niti jedna osoba nije pretučena i ubijena, silovana, maltretirana, pokradena? Kućni pirati su monstrumi koliko su i obični ljudi monstrumi. Kriminalci? To baš nisu.

Pa imamo i indikacija o tome da bi ISPovi pod režimom ACTAe mogli radije podleći cenzuri, a korisnici autocenzuri, kako ne bi riskirali infringement ili kršenje prava.

Bilješke o nekim od ostalih problema pročitajte dolje.

(Mini update: A umjesto da se borimo protiv piratstva na sve moguće načine, prepoznajmo da je kvalitetne hrvatske i “yu” filmove i serije teško pronaći i kupiti. Kao i hrvatske e-bookove. A bogme isto vrijedi i za strane filmove, serije i e-bookove. Što to govori? Usluga, a ne borba. Mrkva, a ne batina.)

Za kraj, osim vezano za piratstvo i slobodu govora, posebno je zanimljiva i druga perspektiva, vezano za generičke lijekove, zamjenske autodijelove, zamjenske boje za printer, i slično. Preporučam tekst Radoslava Dejanovića: ACTA ad acta, objavljen na Monitor.hr, a koji je po mnogočemu i kvalitetnije štivo od mojih naklapanja, za koja mi je najbitnije da su malo potakla raspravu.


Male bilješke o problemima

Bilješke su nastale iz perspektive programera, jer to i jesam.

- Članak 27 paragrafi 5, 6, 7 po uzoru na američki DMCA zabranjuje zaobilaženje zaštite protiv kopiranja. To znači da skupo plaćenu dozvolu za preslušavanje sadržaja stečenu kupovinom medija ili digitalnog sadržaja građanin može lako izgubiti oštećenjem medija na kojem je sadržaj spremljen. Naime — zabranjeno mu je zaobići zaštitu radi izrade sigurnosne kopije! Što ćemo sa “zaobilaženjem zaštite” ugrađene u neke mobilne operacijske sustave, a što je jedini način da se u mobilni uređaj unese vlastiti programski sadržaj kojeg pojedini proizvođači ne žele dozvoliti na uređaju?
- Isti članak 27 sadrži paragraf 8 koji kaže da potpisnica može napraviti izuzetke iz pravila. Da li će se prepoznati istinska kulturna dobra za koja će se napraviti iznimke? Naime, mnoge računalne igre iz 80ih godina spremljene na disketama ne bi se nikada očuvale da nije zaobiđena zaštita koja je ovisila o tim danas efektivno izumrlim medijima.
- Članak 27 paragraf 4 govori o tome da pružatelj mrežnih usluga mora dati podatke o “sumnjivoj” osobi, o potencijalnom prekršitelju. Dakle, moraju se dati privatne informacije pojedinca, iako je jedno sveučilište izvijestilo kako su uspješno s udaljene lokacije lažirali to da je njihov mrežni pisač neovlašteno preuzimao sadržaje. Znači da je lako nekome “smjestiti”: http://dmca.cs.washington.edu/
- Članak 14 paragraf 2 pokazuje zašto je loše miješati copyright, trademark i patente. Navodi se iznimka za nekomercijalno prenošenje male osobne prtljage, te kako to ne treba pregledavati. No, za digitalne sadržaje smatra se da se izvoze i uvoze preko granica. Znači, malu količinu sadržaja se neće kontrolirati ako je preuzeta za nekomercijalne potrebe, ali veliku količinu hoće? Na prvi pogled, nepromišljen paragraf.
- Članak 9 paragraf 1 uvodi “izgubljene prodaje“, dakle “moguću dobit”, kao valjani argument. Neovlašteno proizvedena kopija je rijetko uistinu moguća dobit. Slučaj “Capitol v. Thomas” u kojem je za 24 neovlašteno kopirane pjesme gđa. Thomas-Rasset kažnjena s $222.000, zatim povećano na $1.920.000, pa smanjeno na $54.000, pa povećano na $1.500.000, pa opet smanjeno na $54.000. To znači da mora platiti $2.250 po pjesmi. Ukoliko se ostalo pri $1.920.000, koliko godina bi gđa. Thomas-Rasset morala otplaćivati tih 24 pjesme?
- Članak 10 paragraf 2 mi izgleda opasan zbog mogućnosti da se uništava oprema korištena za proizvodnju neovlaštenih materijala (vjerojatno samo na counterfeitanje i piratiziranje). Navodi se da se to čini u slučaju da je oprema primarno korištena za proizvodnju neovlaštenih materijala. Tko garantira ograničenje da se u ostalim slučajevima oprema neće uništiti?
- Članak 5 odjeljak (l) ističe da izraz “nositelj prava uključuje savez ili udruženje“. Zašto se jednostavno nije istaknulo da nositelj prava može biti i pojedinac?
- Članak 11 omogućuje kršenje privatnosti na temelju “osnovane sumnje”, koja u slučaju piratizacije digitalnim kanalima može, s nekim tehnologijama, biti “osnovana” pod navodnicima, odnosno teško dokaziva.
- Sekcija 3 fusnota 4: Ukoliko dobro shvaćam, ovo se primarno odnosi na EU i Schengenski režim. Ako članica EU koja je dio Schengenskog režima ne potpiše sporazum, druge članice prema njoj moraju uvesti kontrolu granice (ukinuti Schengenski režim)? Kaže otprilike: “Potpisnice trebaju uvesti granične preglede, ali ne s drugim potpisnicama s kojima su ukinute granične kontrole.” Znači — ako s nekom državom imamo ukinute granične kontrole, ali ta država nije potpisnica ACTA (čime se ne zadovoljavaju uvjeti iz fusnote 4), obvezujemo se imati granične kontrole kako je propisano ostatkom ACTA.
- Članak 23 paragraf 5: Kazne za “pomagače”. Ako npr. Google pomogne nekome da skine moju igru, neka završe u zatvoru Larry Page i Sergey Brin, a Google neka se ugasi?  Ako T-Portal objavi link na YouTube video s pjesmom, pomažu li u “commercial scale” piratizaciji? Ako TV kuća prenese snimke iz ratne zone bez da zatraži pravo na to od autora, treba li kriminalno goniti autora TV priloga, urednika emisije, te samu TV kuću?
- Članak 23 paragraf 1 spominje izraz “na komercijalnoj razini” (commercial scale) no ne precizira što to znači. Što jest komercijalna skala? Ukoliko osoba koristi tehnologiju BitTorrent, automatski šalje male komadiće datoteke na potencijalno tisuće adresa. Znači, ukoliko se osobi “smjesti” da koristi BitTorrent (makar ustvari nije ni svjesna da se to događa na njenoj opremi), vlasti mogu automatski protumačiti da je vršena protupropisna redistribucija na “komercijalnoj razini”.
- Članak 23 paragraf 3 želi kriminalno goniti nekoga tko snima kamerom film u kinu. Kao netko tko nije pravnik pretpostavljam da bi to značilo da osoba ulazi u popis osoba koje su “kažnjavane”. Da se malo našalim, jedino što tu može biti kriminalno jest sama loša kvaliteta tako nastale snimke.
- Članak 31 potiče potpisnice na širenje protupiratske propagande. Ovo je dobro u umjerenim količinama. Organizacije RIAA i MPAA iznose nebulozne brojke u SAD, i ustvari rade suprotno od kvaitetnog promicanja poštenog odnosa prema autorima.
- Da se malo odmaknemo od piratstva, i da pogledamo nešto za što smatram da ACTA može uistinu koristiti (a to je proizvodnja fizičkih proizvoda s lažnom robnom markom): članak 20 paragraf 2 kaže kako nije dovoljno ukloniti lažnu robnu marku kako bi se proizvod mogao staviti na tržište. Zar uklanjanjem robne marke taj proizvod nije postao “legalan”? Zar nije dovoljno kazniti proizvođača?
- Način na koji će funkcionirati “Komisija za ACTAu” je malo čudan i iz nekih dijelova ugovora (članak 36 paragraf 2) proizlazi kao da bi možda, potencijalno, ta komisija mogla nadzirati samu sebe i proširivati ACTA. Čini se kako to nije slučaj u zadnjem draftu, ali da se krenulo od toga, te da su neke potpisnice uspješno uspjele lobirati da se smanji utjecaj odbora. Ipak, članak 42 određuje kako potpisnice mogu predlagati promjene, no ne ograničava se da sam odbor ne može predlagati promjene. Ipak, ovo je samo dojam.

One thought on “Nastavak na pismo vezano za ACTA

  1. Pingback: Otvoreno pismo Predsjedniku RH Ivi Josipoviću: “Vaša podrška ACTA-i” « ivucica blog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 

What is 6 + 12 ?
Please leave these two fields as-is:
IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)