Sloboda

Nikada prije kao u zadnjih desetak godina nije bilo vidljivija borba između sigurnosti i slobode. Svijet se danas bori s čudovištima terorizma, straha i ekonomske nesigurnosti, a pojedinci prihvaćaju propagandu koja plašenjem protiv terorizma i ekonomske nesigurnosti uspijeva progurati novo čudovište — čudoviše sigurnosti prije svega.

U svijetu u kojem velike banke potezima koji prosječnom građaninu izgledaju apstraktno i nerazumljivo lako je reći kako je sve to krivica kapitalizma, kako je koncept korporacije problem i kako je nužno “zaštititi” plaće, “zaštititi” građane, “zaštititi” način života, i slično. Takozvani “društveni darvinizam” poprima negativne konotacije, a borba za slobodu načina života pretvara se u uništenja slobode neke druge osobe.

Pojedine društvene skupine koje smatraju kako je sloboda izvor dobra, a kako je kontrola izvor lošega, bivaju demonizirane. Kao nekakva hidra spominju se upravo velike tvrtke koje bi iskoristile slobodu za povećanje profita i iskorištavanja. Teško mi je izbjeći izraz “liberalizacija”, ali pokušavam – zbog negativnih konotacija, te zbog toga što današnji liberali pokušavaju podmetnuti borbu za prava kao borbu za slobodu.

Knjiga autorice Ayn Rand nazvana “Atlas slegnu” (Atlas Shrugged), kao i sama autorica, demoniziraju se radi protivljenja zaštiti, radi zauzimanja za slobode. Istovremeno, unutra se nalazi naizgled inverzna formulacija takozvanog zlatnog pravila koje je popularizirao poznati govornik i vjerska figura, Isus Krist. Isto je govorio i Konfucije. Zlatno pravilo glasi: “Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi.” Naizgled inverzno, ali jednakoznačno: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi.”

Ayn Rand pak postavlja to malo drugačije: “Kunem se svojim životom i svojom ljubavlju prema njemu kako nikada neću živjeti radi drugog čovjeka, niti tražiti drugoga da živi radi mene.” Prejednostavno je iz ovoga izvući potpunu suprotnost zlatnom pravilu. S druge strane, promotrimo to malo drugačije. Nemojmo krenuti od naizgled bitnijeg prvog dijela zakletve, nego krenimo od drugog dijela zakletve.

“Neću tražiti drugoga da živi radi mene.” Osoba koja uistinu voli drugu osobu neće zahtijevati ništa od te osobe. Osoba koja uistinu voli drugu osobu neće ništa tražiti, ali istovremeno neće pristajati na jednostrane zahtjeve druge osobe. Ovakva zakletva odaje povjerenje u ljudsko poštenje, u ljudsku suradnju. Odaje uvjerenost i neizbježnost ljudske sebičnosti, ali je (kao i ljudsko poštenje) prihvaća i podrazumijeva.

Svi zakoni i kontrole koje donosimo podrazumijevaju ljudsku sebičnost. Podrazumijevaju borbu protiv nje, ili je iskorištavaju do te mjere da sebičnost koristi jednoj strani. Kao mali ljudi, borimo se za zaštitu svoje sebičnosti od tuđe sebičnosti. Borimo se protiv dijela svoje prirode umjesto da ga prihvatimo i damo mu slobodu. Borimo se protiv onoga što možemo iskoristiti za vlastiti boljitak.

Podrazumijevamo li Randinu zakletvu danu kroz usta Johna Galta kao suštu suprotnost Isusovoj varijanti zlatnog pravila (“Čini drugome ono što drugi želiš da čini tebi”) lako je ostati šokiran. Ali ono što najviše želimo sebi jest sloboda i uspjeh. Ako želimo slobodu i uspjeh za sebe, trebamo li negativcima dozvoliti da nas povuku za sobom i natjeraju da se borimo samo za sigurnost, ali nauštrb svoje i tuđe slobode?

Trebaju li postojati zakoni i kontrole? Svakako – to je civilizacijski doseg. Ali kao što ne prihvaćamo sve odredbe Hamurabijevog zakonika u ime zaštite inače svetog privatnog vlasništva (smrtna kazna za provalu, smrtna kazna za krađu iz hrama, trideseterostruka kazna za krađu stoke, …), tako ne bismo trebali nekritički prihvaćati niti sve odredbe uvedene u ime zaštite prava na toleranciju, zaštite radničkih prava, zaštite sigurnosti u prijevozu i slično. Treba raspraviti o svakoj odredbi — a ponajviše o tome da li je uopće potrebna.

Umjesto isključivo raspravljanja o tome koliko zaštitna odredba koristi, raspravimo i koliko donosi loših stvari.

Lako je dati argument kako navedene zaštite postoje radi prejakog utjecaja velikih korporacija, i radi zaštite malih ljudi, te da je glas za ukidanje zaštita ustvari glas za oštećenje malih ljudi.

Pri tome se može zanemariti kako su velike korporacije nastale u uvjetima gdje zaštita postoji, te im očito zaštita koristi. To znači kako velikim korporacijama manjak zaštite ne bi pomogao, nego odmogao te da je velikim korporacijama u interesu borba protiv slobode.

Kako onda možemo ukidanje zaštitnih odredbi automatikom povezati s borbom za jačanje velikih korporacija?

Koliko nas košta provođenje svih tih zaštitnih mjera? Nisu li upravo velike zaštitne mjere i velika prava razlog velikim porezima? Ne stvaraju li veliki porezi veći problem opstanku malih tvrtki nego opstanku velikih tvrtki?

Kad zahtijevate neto plaću od 10.000kn, radi društvenih davanja i poreza ustvari zahtijevate bruto plaću od skoro 20.000kn. Vaš rad za koji zaradite 5.000kn ustvari, znači, vrijedi 10.000kn.

Nije li teže maloj tvrtki opravdati zaposlenje osobe za 10.000kn nego za 5.000kn? Ukoliko država uzima PDV od 25%, to znači da dodatna četvrtina neto plaće radnika odlazi državi. Zarađeni novac kojim radnik ne može raspolagati penje se na oko 67%. Dakle poslodavac isplaćuje poprilično pristojnu količinu novca, a radnik je nezadovoljan. Onaj tko trlja ruke je država.

Što tek s ostalim porezima, prirezima i ostalim davanjima? Što s cijenom benzina? Što s cijenom cigareta protiv kojih se, kao, toliko borimo — a ovisnici vrlo lijepo popunjavaju državni proračun?

Jako je lijepo moći otići u bolnicu i primiti besplatnu njegu. Ako HZZO odluči da pokriva lijek i liječenje, naravno. Ako odluči da ne pokriva, onda smo odjednom šokirani koliko to liječenje ustvari košta.

Jako je lijepo voziti se gradskim cestama i zanemariti koliko je to plaćeno iz prireza.

Jako je lijepo nekoliko godina osiguravati studentima i učenicima besplatni javni prijevoz ZETa, umjesto da se borimo za istinski potrebnu optimizaciju usluge javnog prijevoza (primjerice rjeđi tramvaji i busevi, dijeljenje hrpe otkaza) te time smanjenje troškova javnog prijevoza. Ne bismo li time mogli osigurati manju cijenu karte, čime bismo “socijalno” opravdali vrlo potrebno uvođenje češćih kontrola karata?

Zašto dajemo benefite učenicima, studentima i starijim osobama u vidu jeftinijih voznih karata ZETa — a ne onima koji uistinu financiraju infrastrukturu i saniraju dugove ZETa i Zagrebačkog Holdinga? Dakle — kako možemo društvenom pravednošću nazvati to da su karte najskuplje upravo za one kojima su najpotrebnije: radnicima?

Socijalna briga i socijalno razumijevanje su potrebni društvu i temelj su civilizacije. Ali socijalna briga, socijalno razumijevanje i borba za svaki oblik sigurnosti (pa time i socijalni) se već godinama pretvaraju u teror nad slobodnim, uspješnim građanima koji moraju financirati borbe protiv neuspjeha ili fantoma opasnosti.

Upravo socijalnom brigom predvođenom od raznih sindikata i velikih boraca za prava (koji sami ne rade ništa korisno) pretvaramo se ne u društvo poštenja i nagrade za rad, nego u društvo koje živi za drugoga, a nikad za sebe.

Srednja klasa je pod ofenzivom s vrha i s dna. Velike tvrtke pridonose eroziji sve manje srednje klase, te otežavaju mobilnost niže u srednju klasu. A istome pridonose i takozvani borci za prava radnika koji nauštrb srednje klase i potencijalne srednje klase isisavaju gdje god mogu i što god mogu.

Trebaju li mljekari tražiti državnu zaštitu? Ili trebaju pregovarati izravno sa svojim otkupljivačem? Trebaju li se boriti za bolju tržišnu cijenu mlijeka i odbiti prodavati mlijeko po cijeni koju ne mogu financirati? Ukoliko prijeti “propast”, ne trebaju li radije pokušati proizvoditi mlijeko za manje novce? Ako uistinu ne mogu — zašto ne bi zatvorili vrata i proizvodili nešto drugo?

Ako je problem što im je država osiguravala opstanak poticajima i obećavanjem uspjeha odnosno osiguranja, nije li problem upravo to da je država činila takvo nešto umjesto proizvođača mljekarskih proizvoda?

Promijenimo postavku. Nemojmo smatrati da se netko drugi mora boriti za nas i hraniti nas. Povratimo vjeru u sebe i druge.

Zarađujmo strahom i poštenjem, a ne krađom i prisilom.

Umjesto za sigurnost, molim vas, neka se borimo za slobodu da si sami osiguramo sigurnost. Štitimo samo ono što moramo štititi.

Ron Paul na 51m55s odlično sumarizira.

———————————

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 

What is 3 + 14 ?
Please leave these two fields as-is:
IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)