Tag Archives: croatian

379k

Dokumentacija o mrežnom protokolu i datotečnom formatu za fiskalnu blagajnu

Dokumentacija se, zanimljivo, ne nalazi na FINAinom webu o fiskalizaciji, nego na webu porezne uprave.

Zato jer, je li, logično je da se koristi PKI arhitektura FINAe i podnose zahtjevi FINAi i zatim sve submita poreznoj upravi.

Dakle, file format za XML datoteku, postupak potpisivanja (hura, signing) i network protokol. Hura – here’s to reading massive amounts of boring stuff! Hura za nove poreze, hura za FINA-u i hura za vrle nam ministre…

Izgubljen novčanik/osobna – što sad?

Dovoljno puta mi se dogodilo da bi bio red da dokumentiram. Između ostaloga, radi sebe. Dosta neugodna situacija.

Prvo, ja sam posve odustao od toga da prijavljujem policiji. Predzadnji put pokušao sam prijaviti policiji na otoku Silbi, no kako je nemoguće iskopati jednog ili dva policajca koliko ih je nazovimo-to-dežurno na otoku, pokušao sam zvati telefonski i dobio policiju u Zadru. “A šta bi vi tili, da vam mi sad, ka, tražimo novčanik?!” Ukratko — nula bodova.

Drugo, malo pričekajte s prijavom nestanka kartica, za slučaj da se novčanik nađe — ali ne predugo. Tu procijenite sami. Da biste izvadili nove kartice u PBZu, potreban vam je dokument sa slikom. Ako nemate putovnicu, praktički jedini dokument ste upravo izgubili i vadit ćete ga preko mjesec dana. Ako nađete novčanik, bit će vam žao 50kn po kartici koliko PBZ (pravedno) uzme. Ipak! Ne previše odugovlačiti! Makar su kartice računa neupotrebljive bez PINa, PBZova kartica žiro računa je itekako upotrebljiva na Internetu. Ako imate American Express bez čipa, ta kartica prema mojem iskustvu traži samo potpis. Dakle, ne odgađati predugo.

A sad, kako do osobne.

Kako do nove osobne

Minimum minimuma je dva dana hodanja. Ne možete u manje od toga. Rezervirajte barem nekoliko sati u oba dana, primarno zbog čekanja u redu.

Dan prvi. Odlazite u policijsku upravu zaduženu za područje na kojem ste prijavljeni. Najvjerojatnije ista policijska postaja koja vam je izdala prethodnu osobnu iskaznicu – primjerice, u Petrinjskoj, ili (ako ste na području dijela kvarta Dubec, ili na području Sesveta), u Sesvetama.

Ponesite neki dokument tipa rodni list, makar vam vjerojatno neće trebati. Odmah kupite 70 kn u državnim biljezima. (Obično najbliža trafika kod policijske postaje ima biljege. Pitam se zašto.)

Ulazite unutra, stojite, dobivate od “tete na šalteru” formular za prijavu gubitka osobne iskaznice. Stanete sa strane, popunite ga u miru. Formular vas pita stvari poput OIBa, JMBGa, okolnosti pod kojima je osobna izgubljena, te da potvrdite da osobnu niste prodali, dali u zalog i slično.

Predajete popunjeni formular teti na šalteru zajedno s biljezima. Teta na šalteru vas upućuje da se vratite npr “sutra”, “prekosutra” ili “za tri dana”.

Međukorak. Možete obaviti slikanje za dokumente. Koliko sam ja upućen, slika za osobnu ne smije biti starija od 6 mjeseci. Neka vam ne pada na pamet pokušati “podvaliti” istu fotografiju za dokument koju ste predali prošli put, upravo zbog tog pravila; pred-predzadnji put sam otkantan kad sam pokušao dati istu, lijepu sliku, te sam se išao nabrzinu slikati. Recimo samo da sam prozvan MMK.

Dan drugi. Dolazite na šalter i predstavite se. Pokupite rješenje o proglašenju osobne nevažećom – komad papira A4 koji je državi od krucijalne važnosti da sami odnesete u Narodne Novine™ i predate kao “zahtjev za objavom oglasa o proglašenju osobne iskaznice nevažećom” – za što ćete biti oderani za 35 hrvatskih kunića. Posve mi je nejasno zašto efektivno državna institucija Narodne novine ne može surađivati s policijom dovoljno da uplatim policiji novce i da oni to srede. But I digress.

Odmah pokupite i formular kao zahtjev za izradu osobne iskaznice (OIB, JMBG, …) te uplatnicu na 48.50kn. Pripremite i par kuna više; FINA odere za dodatni 4.80kn, a tko zna kako je u drugim bankama i poštama. Internet bankarstvo bi bilo teoretski moguće, ali morali biste donijeti natrag i uplatnicu, ali i isprintanu potvrdu o uplati. Printati vam se, naravno, za 5kn razlike ne da.

Pitati tetu gdje su najbliže Narodne novine – recimo, u Sesvetama ih nema, pa ih možemo potražiti najbliže u Aveniji Dubrava 35 – kod Lidla. Što se tiče Petrinjske, najbliže Narodne novine su na famoznom ilitiga popularnom Trgu žrtava fašizma, i čak imaju zaseban odjel za objave oglasa. Put pod noge!

Stričeku u Narodnim novinama kažete zašto ste došli, predate mu papir, predate mu A4 papir, i mirni ste. On vam da natrag vaše rješenje o proglašenju, kao i račun vezan za objavu oglasa. Oboje predajete teti na šalteru.

Ako ga niste obavili dosad — sad možete svratiti na gore spomenuti međukorak ilitiga slikanje! Osobno sam dosta zadovoljan uslugom i ne poznajem osobno niti vlasnika niti ikoga od djelatnika — ali ako ste rješavali objavu oglasa u Aveniji Dubrava 35, mogu preporučiti Foto Studio Đurđica koji se nalazi odmah iznad Lidla. Kad kažem iznad, mislim iznad; skriveni su doslovce na brdu u Ulici Hrvatskog proljeća 15 preko puta ceste u odnosu na Lidl. Čekao sam 20ak minuta i platio 50kn, ali slike su odlično ispale, uz minimalno popravljanje slike (ne prepravljanje, što bi bilo zabranjeno, jel’). Oko 50kn je, čini se, standardna cifra kod fotografa onda kada izrađujete fotografije za dokumente. Možete proći jeftinije, no iovako ionako ste izgubili novčanik i trošit ćete hrpu love na povrat svega. A bar ćete imati par novih slika. (Whee!)

Konačno, vraćanje u policiju. (Whee! Još uvijek dan 2, nadajmo se, ako ste dovoljno rano ujutro krenuli.)

Čekate opet na šalteru. Teti predajete “uplaćenu uplatnicu”, dvije fotografije izrađene za osobnu iskaznicu, formular sa zahtjevom za izradu osobne iskaznice, rješenje o proglašenju osobne iskaznice nevažećom, račun za oglas o proglašenju osobne iskaznice nevažećom. Teta uzima žutu kartonsku karticu, popunjava, traži potpis na žutu kartonsku karticu, traži potpis na papir, traži otisak desnog kažiprsta (ponesite maramicu, salvetu ili nešto slično da obrišete tintu) i konačno uzima žutu kartonsku karticu i daje vam rok u kojem će osobna biti izrađena.

U nekim policijskim postajama/upravama/whatever pitat će želite li SMS dojavu kad je iskaznica gotova. U Sesvetama ne nude tu uslugu za osobnu iskaznicu.

Ukupni trošak? 155kn + fotografije 50kn. Oko 8h kombinirano u 2 dana potrošeno na čekanja u redu, vožnju po tramvajima i busevima, itd itd.

Kako do ostalih dokumenata?

Vjerojatno nikako dok ne dobijete osobnu iskaznicu. Ali…

Gubitak studentske “iksice” (odnosno ja imam iskustva samo s nasljednikom, ‘e-indeksom’) prijavljujete u studentsku referadu. To je mali problem ako su trenutno ljetni godišnji, ali što se može, menza iovako ionako ne radi, niti su predavanja u tijeku. Na FERu sam platio 100kn “kazne” za e-indeks, plus 35kn za objavu u Narodnim novinama, uz informaciju da sljedeći gubitak sankcioniraju sa 150kn. Ne sjećam se da li sam plaćao izradu novog e-indeksa. Na TVZu još nisam prolazio kroz postupak, jer je studentska referada na godišnjem.

Gubitak kartica u PBZu možete prijaviti telefonski već isti dan: 0800 365 365. PIN stiže kroz svega par dana na kućnu adresu. Nažalost, to apsolutno ničem ne služi jer morate podići karticu koristeći osobnu iskaznicu ili drugi dokument sa slikom. (Vozačka ili putovnica, koje ja, recimo, nemam.) Koliko se sjećam, naknade za izradu kartice skidaju se izravno s računa.

ZETov pokaz — uopće nemam pojma što s njim, i gubitak ovoga je najstrašnija stvar. Ovaj elektronički pokaz je toliki organizacijski promašaj da je to strašno. Nemam pojma što ću uopće s time i kada ću ići po njega. Naime, koliki su biseri, vjerojatno će inzistirati da pokažem (e-)indeks, jer nagađam da su nesposobni vidjeti da osoba s mojim imenom i prezimenom, OIBom, te karakterističnim licem i predivnim “osmjehom” uistinu već jest student i da je ta čudna individua već imala pokaz. To je samo nagađanje, ali mislim da neće to povezati.

Dalje, na izradu pokaza sam čekao tri tjedna… a za to vrijeme nisam mogao uplatiti 120kn. Da, tako je — izradu sam platio 30kn i čekao tri tjedna i za to vrijeme plaćao vožnju po redovitim cijenama. Naravno da k tome pokaz vrijedi od 1. do 31. u mjesecu, pa kad je bio izrađen, za 120kn sam mogao platiti pola mjeseca vožnje, ili nastaviti plaćati po redovitim paprenim cijenama. Očekujem slično se provesti i sada, kad sam izgubio taj krucijalni komad plastike koji je toliko fantastično bolji (za praćenje kretanja nazovi-slobodnih građana) od komada papira i plastike koji smo prethodno imali, a koji sam dobio za prestrašno dugih 5 minuta po ulasku u njihov ured u Remizi.

No o ZETovim manama kao vjerojatno najnesposobnijoj državnoj firmi jednom drugom prilikom u nekom drugom dugačkom postu. (Sad jedva čekam “je al nije državna neg gracka striček Vuč’ca… i nema ZETa nego Zagrebački holding striček Vuč’ca…” — yeah right: same difference.) To što je javni prijevoz u drugim gradovima u još većoj banani nikako ne može i ne smije značiti da možemo tolerirati ZETove igrarije i skupoću izazvanu novim tramvajima, aparatima za “cvikanje” (Linux, by the way), bezobrazluk (vjerojatno i preplaćenost) zaposlenika, prečestim polupraznim vožnjama, kršenje privatnosti bilježenjem “svakog” ulaska u vozilo (kako nas podsjeća striček na svakom stajalištu!), iritantno puštanje “ZET radija”, itd.

Idemo dalje!

Upute za budućnost

Otvorite mobilno bankarstvo. Ja sam se spasio tako da sam prenio kolegi dio novca preko mobitela, jer za razliku od Internet bankarstva ne trebam karticu.

Ostavite barem jednu bankovnu karticu kod kuće.

Nabavite putovnicu. Jest da dođe oko 400kn (320kn + 70kn biljega), ali ako izgubite novčanik, bit ćete presretni što imate bar jedan dokument sa slikom za dokazivanje identiteta. I dalje morate prolaziti ovaj gore navedeni postupak, ali u kombinaciji s bankovnom karticom koja je kod kuće, bar nećete ostati bez novca. A da ne spominjemo da u slučaju potrebe nećete trošiti dodatne novce na “hitnu izradu” putovnice, ako baš žurno morate ići u inozemstvo negdje gdje vam nije dovoljna hrvatska osobna iskaznica za prelazak preko granice.

Ostavljajte stvari kod kuće, jer usprkos oprezu, dovoljno je da se malo zamislite ili da netko u blizini ima spretne prstiće kako biste prolazili horor. Osobnu iskaznicu ne možete ne nositi (koliko znam, protuzakonito, je li), no možete pokušati ne nositi baš sve bankovne kartice.


ŠTO KAD JE NOVČANIK PRONAĐEN? (update 23. kolovoza 2012)

Pred nekoliko dana stigla mi je obavijest na kućnu adresu da se javim u Policijsku postaju “vezano za novčanik”, uz dobilježeno da donesem “pristojbu od 20kn”.

Odmah sljedeći dan ujutro otišao sam, i stvarno, novčanik je pronađen. 20kn se odnosi, naravno, na biljege. Šteta što je skoro sve bilo otkazano, osim pokaza, iksice i studentservisne članske iskaznice.

Sloboda

Nikada prije kao u zadnjih desetak godina nije bilo vidljivija borba između sigurnosti i slobode. Svijet se danas bori s čudovištima terorizma, straha i ekonomske nesigurnosti, a pojedinci prihvaćaju propagandu koja plašenjem protiv terorizma i ekonomske nesigurnosti uspijeva progurati novo čudovište — čudoviše sigurnosti prije svega.

U svijetu u kojem velike banke potezima koji prosječnom građaninu izgledaju apstraktno i nerazumljivo lako je reći kako je sve to krivica kapitalizma, kako je koncept korporacije problem i kako je nužno “zaštititi” plaće, “zaštititi” građane, “zaštititi” način života, i slično. Takozvani “društveni darvinizam” poprima negativne konotacije, a borba za slobodu načina života pretvara se u uništenja slobode neke druge osobe.

Pojedine društvene skupine koje smatraju kako je sloboda izvor dobra, a kako je kontrola izvor lošega, bivaju demonizirane. Kao nekakva hidra spominju se upravo velike tvrtke koje bi iskoristile slobodu za povećanje profita i iskorištavanja. Teško mi je izbjeći izraz “liberalizacija”, ali pokušavam – zbog negativnih konotacija, te zbog toga što današnji liberali pokušavaju podmetnuti borbu za prava kao borbu za slobodu.

Knjiga autorice Ayn Rand nazvana “Atlas slegnu” (Atlas Shrugged), kao i sama autorica, demoniziraju se radi protivljenja zaštiti, radi zauzimanja za slobode. Istovremeno, unutra se nalazi naizgled inverzna formulacija takozvanog zlatnog pravila koje je popularizirao poznati govornik i vjerska figura, Isus Krist. Isto je govorio i Konfucije. Zlatno pravilo glasi: “Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi.” Naizgled inverzno, ali jednakoznačno: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi.”

Ayn Rand pak postavlja to malo drugačije: “Kunem se svojim životom i svojom ljubavlju prema njemu kako nikada neću živjeti radi drugog čovjeka, niti tražiti drugoga da živi radi mene.” Prejednostavno je iz ovoga izvući potpunu suprotnost zlatnom pravilu. S druge strane, promotrimo to malo drugačije. Nemojmo krenuti od naizgled bitnijeg prvog dijela zakletve, nego krenimo od drugog dijela zakletve.

“Neću tražiti drugoga da živi radi mene.” Osoba koja uistinu voli drugu osobu neće zahtijevati ništa od te osobe. Osoba koja uistinu voli drugu osobu neće ništa tražiti, ali istovremeno neće pristajati na jednostrane zahtjeve druge osobe. Ovakva zakletva odaje povjerenje u ljudsko poštenje, u ljudsku suradnju. Odaje uvjerenost i neizbježnost ljudske sebičnosti, ali je (kao i ljudsko poštenje) prihvaća i podrazumijeva.

Svi zakoni i kontrole koje donosimo podrazumijevaju ljudsku sebičnost. Podrazumijevaju borbu protiv nje, ili je iskorištavaju do te mjere da sebičnost koristi jednoj strani. Kao mali ljudi, borimo se za zaštitu svoje sebičnosti od tuđe sebičnosti. Borimo se protiv dijela svoje prirode umjesto da ga prihvatimo i damo mu slobodu. Borimo se protiv onoga što možemo iskoristiti za vlastiti boljitak.

Podrazumijevamo li Randinu zakletvu danu kroz usta Johna Galta kao suštu suprotnost Isusovoj varijanti zlatnog pravila (“Čini drugome ono što drugi želiš da čini tebi”) lako je ostati šokiran. Ali ono što najviše želimo sebi jest sloboda i uspjeh. Ako želimo slobodu i uspjeh za sebe, trebamo li negativcima dozvoliti da nas povuku za sobom i natjeraju da se borimo samo za sigurnost, ali nauštrb svoje i tuđe slobode?

Trebaju li postojati zakoni i kontrole? Svakako – to je civilizacijski doseg. Ali kao što ne prihvaćamo sve odredbe Hamurabijevog zakonika u ime zaštite inače svetog privatnog vlasništva (smrtna kazna za provalu, smrtna kazna za krađu iz hrama, trideseterostruka kazna za krađu stoke, …), tako ne bismo trebali nekritički prihvaćati niti sve odredbe uvedene u ime zaštite prava na toleranciju, zaštite radničkih prava, zaštite sigurnosti u prijevozu i slično. Treba raspraviti o svakoj odredbi — a ponajviše o tome da li je uopće potrebna.

Umjesto isključivo raspravljanja o tome koliko zaštitna odredba koristi, raspravimo i koliko donosi loših stvari.

Lako je dati argument kako navedene zaštite postoje radi prejakog utjecaja velikih korporacija, i radi zaštite malih ljudi, te da je glas za ukidanje zaštita ustvari glas za oštećenje malih ljudi.

Pri tome se može zanemariti kako su velike korporacije nastale u uvjetima gdje zaštita postoji, te im očito zaštita koristi. To znači kako velikim korporacijama manjak zaštite ne bi pomogao, nego odmogao te da je velikim korporacijama u interesu borba protiv slobode.

Kako onda možemo ukidanje zaštitnih odredbi automatikom povezati s borbom za jačanje velikih korporacija?

Koliko nas košta provođenje svih tih zaštitnih mjera? Nisu li upravo velike zaštitne mjere i velika prava razlog velikim porezima? Ne stvaraju li veliki porezi veći problem opstanku malih tvrtki nego opstanku velikih tvrtki?

Kad zahtijevate neto plaću od 10.000kn, radi društvenih davanja i poreza ustvari zahtijevate bruto plaću od skoro 20.000kn. Vaš rad za koji zaradite 5.000kn ustvari, znači, vrijedi 10.000kn.

Nije li teže maloj tvrtki opravdati zaposlenje osobe za 10.000kn nego za 5.000kn? Ukoliko država uzima PDV od 25%, to znači da dodatna četvrtina neto plaće radnika odlazi državi. Zarađeni novac kojim radnik ne može raspolagati penje se na oko 67%. Dakle poslodavac isplaćuje poprilično pristojnu količinu novca, a radnik je nezadovoljan. Onaj tko trlja ruke je država.

Što tek s ostalim porezima, prirezima i ostalim davanjima? Što s cijenom benzina? Što s cijenom cigareta protiv kojih se, kao, toliko borimo — a ovisnici vrlo lijepo popunjavaju državni proračun?

Jako je lijepo moći otići u bolnicu i primiti besplatnu njegu. Ako HZZO odluči da pokriva lijek i liječenje, naravno. Ako odluči da ne pokriva, onda smo odjednom šokirani koliko to liječenje ustvari košta.

Jako je lijepo voziti se gradskim cestama i zanemariti koliko je to plaćeno iz prireza.

Jako je lijepo nekoliko godina osiguravati studentima i učenicima besplatni javni prijevoz ZETa, umjesto da se borimo za istinski potrebnu optimizaciju usluge javnog prijevoza (primjerice rjeđi tramvaji i busevi, dijeljenje hrpe otkaza) te time smanjenje troškova javnog prijevoza. Ne bismo li time mogli osigurati manju cijenu karte, čime bismo “socijalno” opravdali vrlo potrebno uvođenje češćih kontrola karata?

Zašto dajemo benefite učenicima, studentima i starijim osobama u vidu jeftinijih voznih karata ZETa — a ne onima koji uistinu financiraju infrastrukturu i saniraju dugove ZETa i Zagrebačkog Holdinga? Dakle — kako možemo društvenom pravednošću nazvati to da su karte najskuplje upravo za one kojima su najpotrebnije: radnicima?

Socijalna briga i socijalno razumijevanje su potrebni društvu i temelj su civilizacije. Ali socijalna briga, socijalno razumijevanje i borba za svaki oblik sigurnosti (pa time i socijalni) se već godinama pretvaraju u teror nad slobodnim, uspješnim građanima koji moraju financirati borbe protiv neuspjeha ili fantoma opasnosti.

Upravo socijalnom brigom predvođenom od raznih sindikata i velikih boraca za prava (koji sami ne rade ništa korisno) pretvaramo se ne u društvo poštenja i nagrade za rad, nego u društvo koje živi za drugoga, a nikad za sebe.

Srednja klasa je pod ofenzivom s vrha i s dna. Velike tvrtke pridonose eroziji sve manje srednje klase, te otežavaju mobilnost niže u srednju klasu. A istome pridonose i takozvani borci za prava radnika koji nauštrb srednje klase i potencijalne srednje klase isisavaju gdje god mogu i što god mogu.

Trebaju li mljekari tražiti državnu zaštitu? Ili trebaju pregovarati izravno sa svojim otkupljivačem? Trebaju li se boriti za bolju tržišnu cijenu mlijeka i odbiti prodavati mlijeko po cijeni koju ne mogu financirati? Ukoliko prijeti “propast”, ne trebaju li radije pokušati proizvoditi mlijeko za manje novce? Ako uistinu ne mogu — zašto ne bi zatvorili vrata i proizvodili nešto drugo?

Ako je problem što im je država osiguravala opstanak poticajima i obećavanjem uspjeha odnosno osiguranja, nije li problem upravo to da je država činila takvo nešto umjesto proizvođača mljekarskih proizvoda?

Promijenimo postavku. Nemojmo smatrati da se netko drugi mora boriti za nas i hraniti nas. Povratimo vjeru u sebe i druge.

Zarađujmo strahom i poštenjem, a ne krađom i prisilom.

Umjesto za sigurnost, molim vas, neka se borimo za slobodu da si sami osiguramo sigurnost. Štitimo samo ono što moramo štititi.

Ron Paul na 51m55s odlično sumarizira.

———————————

Nastavak na pismo vezano za ACTA

Kako sam naveo u updateu na prethodni post s tekstom pisma, izuzetno me iznenadila pažnja koju je pismo privuklo. Uglavnom sam bio u šoku zbog silne pažnje, te se nadao da nisam napisao nešto što će (uz toliku pažnju) izazvati negativne reakcije.

Rano ujutro u nedjelju, 12. veljače 2012., sam čak primio odgovor od Predsjednika. Već samim time moja izvorna želja je ostvarena, a to je da nakon što Predsjedniku iznesem i drugačije mišljenje — ono bude i pročitano. Želim istaknuti da u svemu ovome nema političke obojenosti. Iz poštovanja prema privatnoj korespondenciji, odgovor neću objaviti osim na izričit zahtjev pošiljatelja (dakle Predsjednika).

Osvrnut ću se tek na to da sam izuzetno sretan zbog Predsjednikove otvorenosti prema javnoj diskusiji nasuprot brzom davanju izjave, da sam izuzetno sretan zbog namjere da se detaljno prouče problemi. Postoji i jedna mala negativnost, a to je shvaćanje piratstva kao krađe iz trgovine.

Mišljenja sam kako se radi o postupku koji pokazuje nekulturu i nepoštovanje prema autoru djela, ali ne i kako se radi o postupku usporedivom s krađom iz trgovine.

Predsjednik mi je dobro ukazao da pojedine stvari u mojem pismu nisu točne. Zahvalan sam na tome, kao i na upozorenju da bih trebao prvo pročitati sam izvorni dokument. Primjerice, “three strikes” je u aktualnom ugovoru iz svibnja 2011. izbačen (dok se u leakanom dokumentu iz siječnja 2010. i dalje jasno vidi taj prijedlog jedne od država-autora, SAD-a.)

Nakon detaljnog proučavanja (koliko to moj nepravnički i neekonomistički um može), a iz perspektive kako konzumenta tako i stvaratelja digitalnih sadržaja, i dalje stojim iza toga da je ugovor nastao u štetnom duhu, uz štetne namjere. Iz drafta iz siječnja 2010. vidi se kako samo zahvaljujući upornosti pojedinih država-autora, kao što je Meksiko, ovaj ugovor danas nije još i štetniji.

Piratstvo je, ukupno, negativna pojavnost. Postoje pozitivne strane: učenje koristeći ilegalni softver, širenje malo poznatog autora koji zatim profitira više na koncertima nego da piratstva nema, i slično. Ipak, u ljudskoj svijesti prečesto je danas stav “sve je ok, ja nikome ne škodim ili dijelim s prijateljem”. Nemam ništa protiv dijeljenja s prijateljima! Dapače. No često se to pretvori u bizarne pojavnosti kao što je tvrdnja da je $0.99 ili $1.99 previše platiti za igru.

Dragi prijatelji, ako nije problem platiti za kavu, shvatite da čak i iza male (ali ispolirane) igre zna stajati više mjeseci rada. Da, igra za koju ne želite nagraditi autora s manje od jedne kave ($0.99) ili manje od jednog piva ($1.99) ustvari je vjerojatno plod višemjesečnog rada, i to vjerojatno više od jedne osobe, i to najčešće ne nekoga tko vozi Porsche. Mislim, možete procijeniti po igri da li je izrađena po narudžbi megakorporacije ili kao plod želje za stvaranjem nekoliko malih autora.

No što ACTA ovdje čini? Prvo, shvatimo koliko je ACTA krivo usmjeren sporazum. Ona u isti koš trpa counterfeiting (proizvodnju robe s lažnom robnom markom), piracy (neovlašteno reproduciranje glazbenih, filmskih, književnih i softverskih djela) te patents (sustav za zaštitu izumitelja davanjem monopola na proizvod). Kako ne bih pojašnjavao što je ovdje problem, idemo jednu malu mozgalicu: sjednite i razmislite za sebe koliko je slična prodaja lažne Nike tenisice (koja bi bila tenisica i bez Nike znaka) u usporedbi s kopiranjem pjesme, te koliko su oba primjera slični s proizvodnjom lebdećeg automobila bez izumiteljevog dopuštenja.

Sad kada vidimo da se radi o različitim problemima s potrebom različitih pristupa (a ako se to ne vidi, molim čitatelja da još malo razmisli) — što ACTA čini? Proglašava velik broj stvari kriminalnim – odnosno kaznenim – djelom. Čuli ste možda za pojam “kino rip”? Znate, kad ekipica prošverca kameru u kino, i snimi film iz publike? E, da, ACTA recimo baš to izdvaja kao veliki problem i kriminalno djelo. Zamislite takvu snimku i recite mi da li je tu išta kriminalno osim kvalitete snimke. A osoba koja će otrpiti gledanje takve snimke ili će poslije otići u kino (makar inače ne bi), ili ne bi gledala u kinu iovako ili onako.

Ne radi se o tome da li je počinjena loša, amoralna, nepoštena radnja. Jest. (Kao i odnos prema kupcu kad CD i DVD koštaju 50kn-100kn, no nećemo sad o tome.) Ali proglašavati takve stvari kriminalom u vrijeme kada je se u svijetu (a posebice kod nas) kontinuirano događa stvarni kriminal i korupcija je smiješno. Trebamo li se ugledati na SAD gdje je, kroz regulaciju lobiranja, praktički legalizirana korupcija, ali ljudi bivaju osuđeni na plaćanje $1.920.000 radi nedopuštenog kopiranja 24 pjesme?

Trebam li uopće pričati o tome da je moguće “smjestiti” drugome, čak i printeru, činjenje djela piratizacije? Trebam li pričati o tome da će bilo kakav automatski sustav u principu imati i veliku stopu pozitiva (kao što je mom dobrom prijatelju legalno preuzimanje Ubuntua bilo prepoznavano kao piratizacija)? Trebam li pojašnjavati da ako u kućanstvu imate 10 računala, a jedan izlazni router (i vjerojatno samo 1 IP adresu), nije moguće otkriti koje računalo, a kamoli osoba, je točno počinila djelo?

Uz takve probleme, treba li riskirati da se potpisivanjem ACTAe obvežemo na prilagodbu zakonodavstva na način da vlastite građane proglašavamo kriminalcima zbog nečega gdje niti jedna osoba nije pretučena i ubijena, silovana, maltretirana, pokradena? Kućni pirati su monstrumi koliko su i obični ljudi monstrumi. Kriminalci? To baš nisu.

Pa imamo i indikacija o tome da bi ISPovi pod režimom ACTAe mogli radije podleći cenzuri, a korisnici autocenzuri, kako ne bi riskirali infringement ili kršenje prava.

Bilješke o nekim od ostalih problema pročitajte dolje.

(Mini update: A umjesto da se borimo protiv piratstva na sve moguće načine, prepoznajmo da je kvalitetne hrvatske i “yu” filmove i serije teško pronaći i kupiti. Kao i hrvatske e-bookove. A bogme isto vrijedi i za strane filmove, serije i e-bookove. Što to govori? Usluga, a ne borba. Mrkva, a ne batina.)

Za kraj, osim vezano za piratstvo i slobodu govora, posebno je zanimljiva i druga perspektiva, vezano za generičke lijekove, zamjenske autodijelove, zamjenske boje za printer, i slično. Preporučam tekst Radoslava Dejanovića: ACTA ad acta, objavljen na Monitor.hr, a koji je po mnogočemu i kvalitetnije štivo od mojih naklapanja, za koja mi je najbitnije da su malo potakla raspravu.


Male bilješke o problemima

Bilješke su nastale iz perspektive programera, jer to i jesam.

- Članak 27 paragrafi 5, 6, 7 po uzoru na američki DMCA zabranjuje zaobilaženje zaštite protiv kopiranja. To znači da skupo plaćenu dozvolu za preslušavanje sadržaja stečenu kupovinom medija ili digitalnog sadržaja građanin može lako izgubiti oštećenjem medija na kojem je sadržaj spremljen. Naime — zabranjeno mu je zaobići zaštitu radi izrade sigurnosne kopije! Što ćemo sa “zaobilaženjem zaštite” ugrađene u neke mobilne operacijske sustave, a što je jedini način da se u mobilni uređaj unese vlastiti programski sadržaj kojeg pojedini proizvođači ne žele dozvoliti na uređaju?
- Isti članak 27 sadrži paragraf 8 koji kaže da potpisnica može napraviti izuzetke iz pravila. Da li će se prepoznati istinska kulturna dobra za koja će se napraviti iznimke? Naime, mnoge računalne igre iz 80ih godina spremljene na disketama ne bi se nikada očuvale da nije zaobiđena zaštita koja je ovisila o tim danas efektivno izumrlim medijima.
- Članak 27 paragraf 4 govori o tome da pružatelj mrežnih usluga mora dati podatke o “sumnjivoj” osobi, o potencijalnom prekršitelju. Dakle, moraju se dati privatne informacije pojedinca, iako je jedno sveučilište izvijestilo kako su uspješno s udaljene lokacije lažirali to da je njihov mrežni pisač neovlašteno preuzimao sadržaje. Znači da je lako nekome “smjestiti”: http://dmca.cs.washington.edu/
- Članak 14 paragraf 2 pokazuje zašto je loše miješati copyright, trademark i patente. Navodi se iznimka za nekomercijalno prenošenje male osobne prtljage, te kako to ne treba pregledavati. No, za digitalne sadržaje smatra se da se izvoze i uvoze preko granica. Znači, malu količinu sadržaja se neće kontrolirati ako je preuzeta za nekomercijalne potrebe, ali veliku količinu hoće? Na prvi pogled, nepromišljen paragraf.
- Članak 9 paragraf 1 uvodi “izgubljene prodaje“, dakle “moguću dobit”, kao valjani argument. Neovlašteno proizvedena kopija je rijetko uistinu moguća dobit. Slučaj “Capitol v. Thomas” u kojem je za 24 neovlašteno kopirane pjesme gđa. Thomas-Rasset kažnjena s $222.000, zatim povećano na $1.920.000, pa smanjeno na $54.000, pa povećano na $1.500.000, pa opet smanjeno na $54.000. To znači da mora platiti $2.250 po pjesmi. Ukoliko se ostalo pri $1.920.000, koliko godina bi gđa. Thomas-Rasset morala otplaćivati tih 24 pjesme?
- Članak 10 paragraf 2 mi izgleda opasan zbog mogućnosti da se uništava oprema korištena za proizvodnju neovlaštenih materijala (vjerojatno samo na counterfeitanje i piratiziranje). Navodi se da se to čini u slučaju da je oprema primarno korištena za proizvodnju neovlaštenih materijala. Tko garantira ograničenje da se u ostalim slučajevima oprema neće uništiti?
- Članak 5 odjeljak (l) ističe da izraz “nositelj prava uključuje savez ili udruženje“. Zašto se jednostavno nije istaknulo da nositelj prava može biti i pojedinac?
- Članak 11 omogućuje kršenje privatnosti na temelju “osnovane sumnje”, koja u slučaju piratizacije digitalnim kanalima može, s nekim tehnologijama, biti “osnovana” pod navodnicima, odnosno teško dokaziva.
- Sekcija 3 fusnota 4: Ukoliko dobro shvaćam, ovo se primarno odnosi na EU i Schengenski režim. Ako članica EU koja je dio Schengenskog režima ne potpiše sporazum, druge članice prema njoj moraju uvesti kontrolu granice (ukinuti Schengenski režim)? Kaže otprilike: “Potpisnice trebaju uvesti granične preglede, ali ne s drugim potpisnicama s kojima su ukinute granične kontrole.” Znači — ako s nekom državom imamo ukinute granične kontrole, ali ta država nije potpisnica ACTA (čime se ne zadovoljavaju uvjeti iz fusnote 4), obvezujemo se imati granične kontrole kako je propisano ostatkom ACTA.
- Članak 23 paragraf 5: Kazne za “pomagače”. Ako npr. Google pomogne nekome da skine moju igru, neka završe u zatvoru Larry Page i Sergey Brin, a Google neka se ugasi?  Ako T-Portal objavi link na YouTube video s pjesmom, pomažu li u “commercial scale” piratizaciji? Ako TV kuća prenese snimke iz ratne zone bez da zatraži pravo na to od autora, treba li kriminalno goniti autora TV priloga, urednika emisije, te samu TV kuću?
- Članak 23 paragraf 1 spominje izraz “na komercijalnoj razini” (commercial scale) no ne precizira što to znači. Što jest komercijalna skala? Ukoliko osoba koristi tehnologiju BitTorrent, automatski šalje male komadiće datoteke na potencijalno tisuće adresa. Znači, ukoliko se osobi “smjesti” da koristi BitTorrent (makar ustvari nije ni svjesna da se to događa na njenoj opremi), vlasti mogu automatski protumačiti da je vršena protupropisna redistribucija na “komercijalnoj razini”.
- Članak 23 paragraf 3 želi kriminalno goniti nekoga tko snima kamerom film u kinu. Kao netko tko nije pravnik pretpostavljam da bi to značilo da osoba ulazi u popis osoba koje su “kažnjavane”. Da se malo našalim, jedino što tu može biti kriminalno jest sama loša kvaliteta tako nastale snimke.
- Članak 31 potiče potpisnice na širenje protupiratske propagande. Ovo je dobro u umjerenim količinama. Organizacije RIAA i MPAA iznose nebulozne brojke u SAD, i ustvari rade suprotno od kvaitetnog promicanja poštenog odnosa prema autorima.
- Da se malo odmaknemo od piratstva, i da pogledamo nešto za što smatram da ACTA može uistinu koristiti (a to je proizvodnja fizičkih proizvoda s lažnom robnom markom): članak 20 paragraf 2 kaže kako nije dovoljno ukloniti lažnu robnu marku kako bi se proizvod mogao staviti na tržište. Zar uklanjanjem robne marke taj proizvod nije postao “legalan”? Zar nije dovoljno kazniti proizvođača?
- Način na koji će funkcionirati “Komisija za ACTAu” je malo čudan i iz nekih dijelova ugovora (članak 36 paragraf 2) proizlazi kao da bi možda, potencijalno, ta komisija mogla nadzirati samu sebe i proširivati ACTA. Čini se kako to nije slučaj u zadnjem draftu, ali da se krenulo od toga, te da su neke potpisnice uspješno uspjele lobirati da se smanji utjecaj odbora. Ipak, članak 42 određuje kako potpisnice mogu predlagati promjene, no ne ograničava se da sam odbor ne može predlagati promjene. Ipak, ovo je samo dojam.

Otvoreno pismo Predsjedniku RH Ivi Josipoviću: “Vaša podrška ACTA-i”

UPDATE 16. veljače 2012. 20:30
Jučer sam objavio najavljeni follow-up.


UPDATE 13. veljače 2012. 12:50

Jučer rano ujutro primio sam odgovor od Predsjednika. S obzirom da poštujem privatnost komunikacije, te da nije ničime indicirano kako se radi o pismu namijenjenom javnoj objavi, neću objavljivati tekst odgovora, osim na zahtjev Predsjednika ili njegovog Ureda.

Ono što ću učiniti je objaviti svoj skraćeni odgovor na odgovor, koji će nastati temeljem Predsjednikovih pozitivnih komentara, ali i kritika nekih stvari koje sam iznio u pismu. Vjerojatno neću objaviti kompletan odgovor koji ću uputiti, nego nešto što će efektivno biti korekcije i dopune originalnog pisma.

Posljednjih nekoliko dana je vrlo šokantno iskustvo za mene, s obzirom da je ideja bila potaknuti na promišljanje Predsjednika i ograničen skup ljudi koji inače prate moj rad. U trenutku slanja i objave na blogu nisam očekivao veliku pažnju prema pismu, i ostajem u nadi da pažnja neće biti skrenuta na mene osobno. Svakako nisam očekivao veliko širenje teksta po webu, niti toliku pažnju. U najavljenom followupu ću pojasniti neke stvari i manje greške nastale na temelju, između ostaloga, toga da nisam pravnik i da ne pratim izuzetno detaljno međunarodnu politiku.

I dalje stojim iza temeljne poruke pisma: Problem je loša usluga, a rješenje nije zabrana i agresivna borba.


Danas sam uputio ovo otvoreno pismo putem e-maila Predsjedniku RH kao izraz razočaranja njegovom podrškom ACTAi.


Poštovani gospodine Predsjedniče!

Na pisanje ovog otvorenog pisma potaknut sam neugodnim iznenađenjem kada sam pročitao vijest o tome da ste kao jedan od političara koji se pokušava založiti za građanske slobode dali podršku ACTA-i.

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/uzimanje-s-interneta-jednako-je-uzimanju-hrane-u-trgovini.html

Kao jedan od sudionika u predivnom procesu stvaranja računalnih sadržaja, kao mali programer za međunarodno tržište na kojeg piratstvo i osobno može utjecati, kao student, ali ponajviše kao osoba koja razumije tehničku i društvenu stranu računalnih mreža, razočaran sam time da dajete podršku ovakvom ugovoru. Još više sam iznenađen kao netko tko vjeruje u potrebu za transparentnim donošenjem propisa, zakona i ugovora – što ACTA svakako nije. Najviše sam iznenađen kao netko tko vjeruje u osobne slobode, te u ljudsku prirodu.

Morate biti svjesni da u većini slučajeva nije moguće odrediti točnu osobu koja je počinila računalno piratstvo. ACTA se igra s propisima kao što je isključivanje osobe s Interneta nakon tri prekršaja. Velik udio privatnih kućanstava koje imaju bežičnu računalnu mrežu nije zaštićen, ili je neadekvatno zaštićen. Malo tehnički potkovanija osoba može bez problema koristiti tuđu mrežu za čin piratstva, a bez da se tu osobu može identificirati. Drugim sudionicima na Internetu (uključujući i davatelju Internetskih usluga kao što su T-Com, Iskon, AMIS) će proces izgledati kao da vlasnik veze na Internet čini piratstvo. Što ukoliko osoba to čini na računalu u tvrtki? Da li su vlasnici mreža koje su nesigurne zbog tehničke “nepotkovanosti” vlasnika, odnosno tvrtke, odgovorne za ono što pojedinac napravi u njihovo ime? Možemo li i trebamo li zabraniti pristup Internetu?

Podsjećam kako je u SAD bilo slučajeva da su starije osobe koje imaju računalo isključivo za, primjerice, čitanje vijesti optužene za piratizaciju zato jer je unuk, bez njihova znanja, vršio neovlašteno preuzimanje sadržaja s Interneta. Podsjećam kako su na pojedinim sveučilištima u SAD obavijest o izvršenju neovlaštenog kopiranja dobili — mrežni printeri.

Kako se uz takvu nepouzdanost identifikacije možemo pouzdati u “tri puta i letiš van” pravilo?

Kućni pirati također ne oštećuju izravno vlasnike autorskih prava. Ništa nije ukradeno “kao u trgovini”, kako ste Vi izjavili. Vjerujem da ste svjesni kako izradom nove kopije nikome nije uništen original; krađa kruha u trgovini izravno oštećuje trgovinu u smislu da taj kruh ne može prodati nekome drugome. Vlasnici autorskih prava vjerojatno piratu ne bi ikako uspjeli prodati svoj proizvod; rijetke su situacije kada osoba kupi proizvod onda kada ga ne može neovlašteno besplatno preuzeti. Jednostavno odustane, i pronađe alternativni sadržaj koji može besplatno preuzeti.

Osobe koje piratiziraju i čuju, vide ili isprobaju kvalitetan sadržaj znaju ga i kupiti, makar to ne bi nikad učinili da piratizacija nije pomogla. Piratizacija pomaže malom kvalitetnom umjetniku, izvođaču i programeru za kojeg se inače ne bi čulo — ne bi se čulo jer nema veliku marketinšku “mašineriju” koja bi ga promovirala. Ukoliko vidim piratiziranu igru kod svojeg prijatelja i svidi mi se, možda ću se odlučiti na kupnju. Ukoliko čujem piratiziranu pjesmu ili je čak sam piratiziram, možda odlučim otići na koncert. Ukoliko je nikad nisam vidio, nemam izbora nego opredijeliti se za velike, bogate izvođače i njihove izdavače, neovisno o tome koliko su nekvalitetni. Jedina alternativa mi je ne odabrati ništa. Tko je tada profitirao? Nitko.

Internet je također slobodan medij. Predivan je zato jer je slobodan. Jedinstven je jer je dvosmjeran. Ukoliko se pirate počne loviti jače nego sada, a bez da se Internet pretvori u ograničeni konzumeristički kanal umjesto u slobodni anonimni komunikacijski kanal, vjerujte mi kad kažem da će se to pretvoriti u igru mačke i miša. Što god se pokuša učiniti kako bi se uništilo bilo koju grupu na Internetu, vjerujte da se sva ograničenja nekako može zaobići. Netko će pronaći rješenje. Već sada postoje tzv. “darkneti”, slobodne mreže koje su “skrivene unutar Interneta”.

Molim Vas da imate na umu kako Vam sve ovo govorim kao privatna osoba koja se bavi izradom softvera. Molim Vas da imate na umu kako je i vlasnik najveće Internetske trgovine računalnih igara Steam, Gabe Newell, izjavio kako je problem piratstva ustvari problem loše usluge. Koliko puta ste htjeli pogledati kupljeni film s DVDa da bi Vas dočekale reklame? Na VHSu je bilo trivijalno preskočiti reklame — no na DVDu je gledanje reklama često nemoguće zaobići. Ukoliko neka usluga omogući jeftino kupovanje filma bez odlaska do trgovine, bez gledanja ogromne količine reklama, ne znači li to da je lakše platiti kako bih zauvijek i uz garantiranu brzinu mogao preuzimati taj sadržaj?

Umjesto da zagovarate ACTA, pokušajte zagovarati poboljšanje usluge hrvatskim korisnicima. Pokušajte zagovarati dolazak usluga kao što su iTunes Music Store i iTunes Book Store u Hrvatsku. Pokušajte zagovarati dolazak hrvatskog sadržaja na te i slične usluge. Olakšajte hrvatskim korisnicima da ne budu pirati umjesto da im se prijeti oštrim kaznama, a možda i zatvorom.

Piratizacija je problem. Ali ACTA nikako nije rješenje za ičije probleme. Rješenje i za ponuđače i za korisnike je to da se jednostavno ponudi bolja usluga na slobodnom tržištu. iTunes Music Store je to dokazao: ljudi su pohrlili kupovati pjesme po cijeni $0.99 jer je izvedeno na jednostavan način, i jer se na jednostavan način moglo pjesme prebaciti na svirač glazbe iPod. Steam je također to dokazao: na bilo kojoj rasprodaji ostvaruju se rekordne prodaje i zarade.

Možda ste čuli za “Humble Indie Bundle“, ilitiga “Skromni paket nezavisnih”? To su paketi igara napravljeni od malih studija za razvoj računalnih igara. U svakom paketu nalazi se najčešće po 5 ili više igara za tri računalne platforme, te mogućnost doniranja u dvije humanitarne organizacije. Prodaja traje oko dva tjedna. Dosad je bilo, čini mi se, 6 paketa.

Kupac može unijeti bilo koju svotu novca za kupnju igara. (Za neke male svote transakcijski troškovi koje nameće kartična kuća su zasigurno veći.) Što mislite, kolike su zarade po paketu?

Svi osim jednog paketa donijeli su više od $1.000.000. Neki su donijeli i više od $2.000.000. Prosječni kupac daje oko $4.50.

Dakle: usluga je ključ, a ne dodatna zaštita! Zakoni za zaštitu već postoje. Nerealno, nepraktično i implicitno autokratski ih je provoditi na privatnim korisnicima, a ACTA pokušava upravo to. ACTA pokušava nametnuti promjenu ponašanja slobodnim građanima koji nikoga nisu ubili, oštetili ili ozlijedili. Financijska šteta ne postoji, nego neostvarena, moguća, fantomska dobit.

Podrška ACTAi je podrška ograničenju slobodi. Podrška ACTAi je podrška preuveličavanju štete od piratizacije. Stoga se nadam da je Vaš izraz podrške ACTAi lapsus koji ćete što prije ispraviti.


Ivan Vučica
student i programer
ivan@vucica.net

Apsurdi u podizanju dokumenata

Potaknut sam na ovaj post današnjim iskustvom s domovnicom. Ono radi čega trebam domovnicu — nemam pojma zašto im treba domovnica. No to nije niti bitno.

Priča prva: Domovnica

Dakle, zaboravio sam domovnicu doma. Iovako ionako htio sam napraviti novu; ova je relativno stara, i ako već moram predati dokument, nije mi problem dati 20kn. I tako saznam da kad sam već u gradu, mogu otići kod Zapadnog kolodvora i tamo napraviti domovnicu.

Vraga.

Ispada da zato što sam rođen u Osijeku, i zato što je tamo napravljena domovnica, ne mogu napraviti domovnicu u Zagrebu neovisno o tome što tu živim već skoro 20 godina. Moram, naime, prvo obaviti “prijenos upisa” u svoj lokalni ured (pretpostavljam matični ured) koristeći domovnicu iz Osijeka.

U redu. Pazi ideje. Imamo informatiziranu državnu upravu (žena gleda u računalo), a Internet omogućuje povezivost kao nikad dosad u povijesti čovječanstva (na mobitelu u tramvaju mogu pristupati sadržajima posluženima s bilo koje lokacije na ovoj našoj plavoj lebećoj kugli). No ta naša informatizirana državna uprava nije sposobna koristiti isti softver, dignuti servere, ili koje god da su im prepreke — i opslužiti me s jednim papirom za kojeg sam još uvijek sretan i zadovoljan što ga imam.

Ne, nego moram raditi “prijenos upisa”, i zatim moram izrađivati domovnicu u istom uredu u kojeg sam “prenio upis”.

A šteta na ekonomiju da kojim slučajem nemam tu domovnicu? Ne zaboravimo, svaka škola i fakultet je voli de facto oduzeti dok god je osoba upisana u tu školu ili fakultet. Što bih tada morao raditi, da mi iz škole ili fakulteta ne mogu ili ne žele dati moju vlastitu domovnicu? Što bih radio da je moram istog dana imati, a subota je ili nedjelja?

No, ajdmo drugačije. Jednostavno pretpostavimo da ne mogu doći do domovnice ili da je nemam i točka. Šteta po ekonomiju je jedan radni dan – zamislimo plaću od 35kn/sat (izmišljam), pomnožimo s 8h, i zbrojimo s cijenom povratne karte primjerice vlakom do Osijeka… koja iznosi 193kn (bez odabira povlastica i slično). Dakle, šteta je 473kn za jedan propušteni radni dan i prijevoz do Osijeka.

Opcionalno? Mogu slati zahtjev i nadati se da će poštom stići u nekakvo normalno vrijeme. Tada bi me trebalo koštati oko 20kn. Jest ušteda, a gdje je vrijeme?

Usput, državna službenica je bila izuzetno neugodna, izvrijeđavši moje nepoznavanje u koju općinu spadam i slično, što bi iovako ionako za mene kao građanina trebalo biti posve irelevantno. “Sramota je ne poznavati grad u kojem živite” – a mora da je onda i sramota pokušati raditi u tom gradu, plaćati porez, a bogme je sramota i čuditi se gospodi u državnoj upravi koja su Dubec smjestila pod primjerice katastar u Sesvetama.

A da ne spominjemo da kad se službenici 10min prije toga pokucalo na vrata, dvije službenice su sjedile, gledale u prazno i rekle “Malo sačekajte”.

Priča druga: Izvadak iz matične knjige rođenih

Prvo, jeste li znali fascinantan podatak da je izvadak iz matične knjige rođenih posve druga stvar od rodnog lista? Eto, ja budala pa nisam. Ub’me ako ima neko objašnjenje.

Drugo, jeste li znali fascinantan podatak da kao osoba rođena u Osijeku nigdje u Zagrebu ne mogu dobiti navedeni papir? Da, sustavi nisu povezani.

Jedino mjesto u okolici Zagreba na koje su me uputili jest… Dugo Selo. Izvan zone ZET-a.

Dugo Selo je stvarno prelijepo. Dolazak tamo je isto predivan. Kontakt sa službenicom u Dugom Selu je bio fantastičan, jedno od najboljih iskustava u kontaktu s misterioznim entitetom koji zovemo Država. Dođem, kaže “Trebate osobnu, ovo, ono, i tolko-i-tolko kuna biljega.” Nije me se vrijeđalo za nepoznavanje pravila, za rođenje u drugom gradu, nije se bilo živčano. Nije bilo čekanja. Sve je proteklo u najboljem redu.

To ne znači da nisam izgubio jedan radni dan na odlazak tamo.

To ne znači da pojedini formulari ne traže apsurdno veliku količinu dokumentacije, uključujući i navedeni “izvadak iz matične knjige rođenih”.

Priča treća: Promjena prebivališta

Još nisam prebacio prebivalište. Bojim se krenuti. Zadnja dva puta kada sam to pokušao napraviti, prvi put krenuo sam od Policijske postaje u Sesvetama, koja me uputila u Petrinjsku u Zagreb. Drugi put krenuo sam od Petrinjske, koja me pak uputila da prvo moram stvari riješiti u Sesvetama.

Odgađam to već poprilično dugo. Svjestan sam da time sigurno kršim određen broj propisa, no bogme bi se neki klasični postupci mogli staviti u jedan lijepi PDF, objaviti na stranici primjerice Ministarstva uprave, pokrenuti kampanju da je to objavljeno (kako bi ljudi znali da toga ima) i lijepo hyperlinkove postaviti u PDFu kako bih mogao u requirementsima, kad znam da mi nedostaje neki dokument, lako mogao kliknuti na link i vidjeti kako doći do tog papira.

No, eto.